Vožnja kroz zavoje - 1. dio

O centrifugalnoj sili i vožnji u zavojima danas se rijetko iscrpno govori u autoškolama pa ćemo podsjetiti na pravila vožnje u zavojima objavljena u časopisu „Vozač“ iz 1959. godine.

Idealna crta vožnje u krivini bila bi ona koja ima najveći polumjer krivine. Međutim, pri normalnoj svakodnevnoj vožnji idealan prolazak kroz krivinu nije moguće realizirati jer vozilo ne može raspolagati čitavom širinom ceste. Prema tome, ulazeći u krivinu, automobil bi trebao biti na vanjskom rubu, a u sredini zavoja na unutarnjem rubu raspoložive širine. Drugim riječima, vozilo treba rezati krivinu i pri izlasku iz krivine opet se naći na vanjskom rubu raspoložive širine. Na taj će način centrifugalna sila koja djeluje na vozilo u krivini biti najniža.

Ovakvu je situaciju naravno moguće realizirati na utrkama dok je u svakodnevnoj vožnji zbog smanjene preglednosti i širine traka sigurnost vožnje na prvom mjestu. U zavoj u lijevo stoga treba ulaziti držeći se desnog ruba, a u zavoj u desno tako da vozač prebaci težinu na lijevu stranu vozila, ali držeći se desnog ruba ceste. Na ovaj način povećava se polumjer krivine i kut vidljivosti. No, kod oštrog zavoja u desno treba se držati lijeve strane koliko god to promet dozvoljava jer je unutrašnji polumjer zaokreta odviše malen. Na otvorenim cestama gdje se vozi većim brzinama ovo je riješeno planski konstruiranim zavojima tako da je polumjer krivine na ulazu veći, a u samom zavoju manji i onda opet veći na izlazu. U ovakvim zavojima treba blago manevrirati, bez trzanja volanom koje bi dovelo do lomljenja linije vožnje.

1. Vožnja u slučaju zakretanja bez vidljivosti
2. Vožnja u slučaju potpune vidljivosti

Tekst: Lovre Bilić mag.soc.
Fotografija: Vozač